Objavljen prilog „Croatia: impact of Europeanization on skill formation“ u zborniku „Skill Formation in Central and Eastern Europe: A search for Patterns and Directions of Development“

U zborniku „Skill formation in Central and Eastern Europe: A search for Patterns and Directions of Development“, u izdanju međunarodne izdavačke kuće „Peter Lang“, Teo Matković je uz Nikolu Bukovića objavio prilog „Croatia: impact of Europeanization on skill formation“.

U zborniku koji su uredili Vidmantas Tutlys, Jörg Markowitsch, Samo Pavlin i Jonathan Winterton, kroz 18 poglavlja istražuju se obrasci i smjerovi razvoja sustava oblikovanja vještina Srednje i Istočne Europe, čime se nudi holistički analitički uvid u procese i institucije kojima se stvaraju i oblikuju vještine, uzimajući u obzir vremenski okvir povijesnog razvoja oblikovanja vještina od pada komunizma do sadašnjeg vremena i budućih razvojnih trendova.

Teo Matković i Nikola Buković u poglavlju „Croatia: impact of Europeanization on skill formation“ razmatraju kako se europeizacija uklapa u suvremeno institucionalno stanje hrvatskog načina upravljanja oblikovanjem vještina, koji se opisuje kao „pretežno državni, s djelomičnim kolektivizmom u stjecanju vještina za obrtnička zanimanja“. Tekst nudi pregled demografskog i industrijskog konteksta, te prikaz poveznica između obrazovnog sustava i tržišta rada. Također su istražene i glavne karakteristike društvenog partnerstva i njegova uloga u funkcioniranju nacionalnog sustava oblikovanja vještina. Poglavlje sadrži dvije važne studije slučaja europeizacije u nacionalnom sustavu: na temu razvoja stručne prakse te uvođenja sustava nacionalnih kvalifikacija. Obje pokazuju da uloga europeizacije može biti shvaćena kao ona koja „snažno ubrzava procese“. S jedne strane potiče donositelje politika na „hvatanje koraka“ s razvijenijim državama članicama, dok s druge funkcionira kao repozitorij (ponovno) iskoristivih ideja za javne politike i izvor financiranja za podršku njihovoj implementaciji. Međutim, institucionalna promjena ostaje inertna, s obzirom na to da je dominantan mehanizam institucionalne promjene u hrvatskom sustavu oblikovanja vještina slojevanje, a ne istiskivanje. To se može interpretirati trima linijama argumenata: i) razvojna ovisnost, čime je središnja država dobila dominantan položaj ranih 1990-ih, a što nije bilo popraćeno adekvatnim kapacitetom za donošenje javnih politika; ii) nedostatak interesa, kapaciteta i ambicija nedržavnih aktera za preuzimanje istaknutije uloge i iii) strukturalni čimbenici, prvenstveno dugotrajno obilje kvalificirane radne snage, što je spriječilo ulaganje poslodavaca u inovacije i ljudski kapital.