Plenarna predavanja

  Program

Uloga škola u povećavanju resursa za jačanje otpornosti djece i adolescenata u teškim vremenima

Otpornost se shvaća kao dinamičan, interaktivan proces u kojem pojedinci koriste osobne snage u oslanjanju na relacijske i fizičke resurse, a u svrhu postizanja ishoda koji su bolji od očekivanih (Masten, 2014). Tol i suradnici (2013) zaključuju da je podržavajuće okruženje od presudne važnosti za podršku otpornosti. Interaktivne društvene komponente otpornosti utječu na osobno stvaranje značenja i na s time povezane odluke. Slijedom toga, načini na koje pojedinci percipiraju važnost i dostupnost resursa utječu na načine na koje ostvaruju interakcije sa svojom društvenom i fizičkom okolinom. Uzevši sve u obzir, te interakcije utječu na daljnje ishode kod pojedinaca, osobito kod djece i adolescenata. U ovoj će se prezentaciji ponuditi pregled aktualnih shvaćanja otpornosti i istraživačkih nalaza o otpornosti, a u vezi s djecom i adolescentima. Taj će pregled poslužiti da se naglasi uloga škola, uključujući i njihovih fizičkih prostora te relacijske podrške koju nude u podupiranju ishoda povezanih s dobrobiti djece i adolescenata, osobito u izazovnim vremenima. Zaključno, u prezentaciji će se razmotriti načini na koje teorija otpornosti i istraživanja na tu temu mogu oblikovati izvođenje obrazovnih programa.

Kratki životopis

Dr. sc. Linda Liebenberg vodeća je istraživačica i evaluatorica u području dobrobiti mladih i otpornosti zajednice, docentica na preddiplomskom studiju Sveučilišta Dalhousie te međunarodna istraživačica u centru UNESCO Child and Family Research Centre, National University Ireland. Istraživačica je i evaluatorica čiji su glavni interesi djeca i mladi sa složenim potrebama. U svom radu istražuje promicanje pozitivnog razvoja mladih i mentalnog zdravlja, kroz formalne i neformalne resurse, a prvenstveno kroz razvoj otpornosti zajednice i s time povezanih resursa zajednice. Da bi produbila razumijevanje tih procesa Linda evaluira pružanje formalnih usluga (kao što je obrazovanje) i istražuje življeno iskustvo mladih unutar zajednica te načine na koje se djeca snalaze u formalnim i neformalnim resursima. Linda je razvila savjetničke i suradničke odnose s mnogim međunarodnim organizacijama, što uključuje Save the Children Denmark, Eskasoni Mental Health Services, Right to Play, Svjetsku banku, Svjetsku zdravstvenu organizaciju te Public Health Association of Canada. Izlagala je na svih pet kontinenata o kulturalno i kontekstualno smislenim pristupima promicanju pozitivnih psiho-socijalnih ishoda kod djece i mladih, kao i o načinima na koje se te teme mogu istraživati i evaluirati.

Koje je boje sreća – što kaže pravednost?

Ovo izlaganje je potaknuto istraživanjem provedenim u Srbiji 2019. godine u kojem su sudjelovala djeca uzrasta od 5 do 7 godina iz romske i opće populacije, rađenom po uzoru na istraživanje Clarkovih sa djecom afroameričkog porijekla (Clark & Clark, 1946). Na pitanje koja je od dvije lutke (koje su identične, a razlikuju se samo po boji kože) ljepša, jedna djevojčica iz opće populacije je pokazavši na svjetliju lutku rekla da ova tamnija „nije sretne boje“. To me potaknulo da razmišljam o tome što sve u našem obrazovanju „nije sretno“ i kakve to implikacije ima na dobrobit djece, njihovo učenje i razvoj. Da li su naši kurikulumi sretni za svu djecu? Da li su nam ciljevi i ishodi obrazovanja sretni? Da li naše škole obrazuju i odgajaju sretnu ili nesretnu djecu i o čemu to ovisi?
Ovo izlaganje predstavlja pokušaj da se koncept sreće (kao jedne od komponenti emocionalnog blagostanja) kritički preispita u kontekstu društvene pravednosti i da se odgovori na sljedeća pitanja: Kako se definira sreća? Da li je sreća individualni ili relacioni pojam? U kakvom su odnosu sreća i društvena (ne)jednakost? Tko definira kriterije za sreću? U kojoj mjeri je sreća zasićena odnosima moći? Da li je sreća privilegija? Da li je sreća poticaj ili prepreka za pravedno obrazovanje?
U izlaganju će biti diskutirani i načini na koje je moguće graditi pravednije i sretnije obrazovanje za svu djecu.

Kratki životopis

Prof. dr. Jelena Vranješević je redovna profesorka razvojne psihologije na Filozofskom fakultetu, na Odeljenju za pedagogiju i andragogiju. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Od 1993. godine radila je u Razvojnom savetovalištu Doma zdravlja Zvezdara kao klinički psiholog, a od 1994. do 2014. godine na Učiteljskom fakutetu u Beogradu. Od 2014. godine radi na Filozofskom fakultetu, na predmetima Razvojna psihologija, Pedagoška psihologija i Psihologija celoživotnog razvoja. Autorka je knjiga: Promena slike o sebi: autoportret adolescencije, Razvojne kompetencije i participacija dece: od stvarnog ka mogućem, Od učesnika do istraživača: deca u participativnim istraživanjima, Odrastanje na margini i koautorka knjige: Nevidljivo dete – slika o detetu u medijima, kao i velikog broja članaka objavljenih u domaćim i međunarodnim stručnim i naučnim časopisima. Učestvovala je u kreiranju i koordinaciji više nacionalnih i međunarodnih projekata iz oblasti ranog razvoja, obrazovanja za društvenu pravdu/interkulturalnog obrazovanja, komunikacije i alternativnih načina rešavanja sukoba (medijacije i pregovaranje), prava deteta/participativnih prava i liderstva u obrazovanju. Koautorka je i odgovarajućih priručnika iz tih oblasti i vodi različite treninge obuke odraslih u zemlji i inostranstvu. Učestvovala je u istraživačkim projektima koji se bave različitim aspektima unapređenja kvaliteta obrazovanja: participacijom dece i roditelja u obrazovno-vaspitnom procesu i profesionalnim razvojem nastavnika. Oblasti njenog stručnog interesovanja su: razvoj dece i adolescenata, ljudska prava/prava deteta, obrazovanje za društvenu pravdu i interkulturalno obrazovanje, kao i profesionalni razvoj nastavnika.

Psihološki odgovor na pandemiju COVID-19 u Sloveniji: Uloga socijalnih i emocionalnih kompetencija

Pandemija COVID-19 bila je snažan i iznenadan stresor, koji je utjecao na psihološko funkcioniranje širom svijeta. Osim što je pandemija predstavljala prijetnju zdravlju, njezina dugotrajnost i ograničenja izazivaju značajan stres te su rizik za mentalno zdravlje. U središtu su ovog izlaganja načini na koje se psihološki odgovor mijenjao tijekom trajanja pandemije te načini na koje socijalne i emocionalne kompetencije (svijest o sebi, upravljanje sobom, socijalna osviještenost, međuljudski odnosi, odgovorno donošenje odluka) mogu pomoći u tom procesu. Za empirijski uvid poslužit će dva istraživanja. Prvo istraživanje, The Role of Emotional Competencies in Psychological Response to COVID-19 Pandemic, koristi kros-sekcijsko prigodno prikupljanje podataka na uzorcima odraslih u prva tri vala pandemije COVID-19, pri čemu je naglasak na emocionalnim kompetencijama, njihovoj ulozi i razvoju. Drugo istraživanje, Positive Youth Development in Slovenia: Developmental Pathways in the Context of Migration, koristi longitudinalno prikupljanje podataka u tri vala tijekom pandemijske školske godine na uzorku mladih u Sloveniji, istražujući kontekstualne i individualne resurse pozitivnog razvoja mladih. Budući da je pandemija trajala u vrijeme provođenja obaju istraživanja, navedeno je omogućilo analizu protektivnih faktora za uspješniji psihološki odgovor istraživanih odraslih i mladih upravo u vrijeme povećanog stresa povezanog s pandemijom. Oba istraživanja naglašavaju važnost kontekstualne podrške razvoju socijalnih i emocionalnih kompetencija.

Kratki životopis

Ana Kozina je znanstvenica i predstojnica Centra za evaluacijska istraživanja pri Pedagoškom institutu u Sloveniji. Bavi se istraživanjima u polju razvojne psihologije i psihologije obrazovanja. Njezin je fokus na razvojnim trendovima agresije i anksioznosti u vremenskoj perspektivi (u djetinjstvu i adolescenciji), njihovom međudjelovanju te ulozi koju anksioznost i agresija imaju na individualnoj razini te razini škole i zajednice (uz moguće planove prevencije i intervencije). U polju obrazovanja zanimaju je faktori povezani s učeničkim akademskim postignućem i njihovom dobrobiti (socijalno i emocionalno učenje, školska klima). Trenutno je glavna istraživačica na europskom projektu HAND IN HAND: Osnaživanje socio-emocionalnih kompetencija i svijesti o različitosti učitelja širom Europe te je aktivno uključena u međunarodni istraživački projekt Positive Youth Development Across Cultures (predvođen Sveučilištem u Bergenu, Norveška). Gostujuća je predavačica na Sveučilištu u Mariboru (Slovenija), članica Uredništva časopisa CEPS, slovenska predstavnica u mreži EERA (European Educational Reseacrh Association) te slovenska predstavnica u INASED-u (International Association of Educators).

Program konferencije